Židovska groblja u Rijeci
                
                
                
                        Godine 1781. dolazi do službenog osnivanja
            židovske samostalne bogoštovne općine s vlastitom bogomoljom i malim grobljem izvan
            gradskih zidina na predjelu Zagrada, odnosno Pomerija (sjeverni dio terena Zeniković
            - uz današnju Trinajstićevu ulicu). Kako se okolno područje vinograda oko groblja
            pomalo izgrađivalo i pretvaralo u (buduću) stambenu zonu, tako počinju i sve glasniji
            protesti građana, a stanovnici područja Zeniković 1871. traže preseljenje aktualnog
            (starog) židovskog groblja na područje novog - kozalskoga. Kao razloge za to navode
            da je židovsko groblje smješteno na privatnom zemljištu, a uz to je i preblizu
            prometnoj ulici i naseljenom području. Novo će, međutim, židovsko groblje uistinu
            proraditi tek 1904. na unaprijed za nj predviđenom polju novoga komunalnog groblja
            Kozala.
            
                
                
                
                    
                         Položaj starog židovskog groblja na Zagradu, 1910. (DAR)
                    Položaj starog židovskog groblja na Zagradu, 1910. (DAR)
                 
                
                
                         Gradska je uprava u više navrata
            upozoravala Židove da prestanu s ukopima na svom starom groblju, a nakon povlačenja
            Francuza iz Rijeke, 1831., i pismeno nudila Židovima da, zajedno s pravoslavcima,
            otkupe dio groblja na Kozali i tamo pokapaju mrtve, odredivši im i rok za preseljenje
            koji je Židovima bio prekratak, te su se žalili. Ni nakon otkupa tzv. zemljišta
            Tudorovich 1836., dio kojeg je bio predviđen za Židove (a dio za pravoslavce), oni
            ne poduzimaju ništa glede preseljenja iako se u vezi s tim u više navrata sastaju
            s pravoslavcima. I dok su pravoslavci ipak 1856. bili preseljeni na Kozalu, Židovi
            su, zbog specifične i teške situacije, tamo stigli tek 1875. godine. 1.338 ostalo
            je pokopano na Kozali.
            
                
                         Na svojim je nacrtima groblja od
            samog početka inž. Emily planirao, ucrtavao i upisivao polje za židovsko groblje.
            Na nacrtima iz 1856. to je bila ugaona parcela odmah lijevo uz ulaz u groblje (na
            mjestu sadašnjeg servisnog i klesarskog dijela). Inženjer Giacomo Mattich 1882.
            predlaže nacrt za uređenje tog pravokutnog polja, ograđuje ga zidom od susjednog
            komunalnog polja i donjeg, katoličkog groblja.
            
                
                        Poprečnim zidom koji dijeli teren
            na dvije polovice, nivelirao je blagi nagib u dva nivoa. Na nacrtu je zapisano da
            će radove izvesti protomuratore Giovanni Serdoz, glavni zidarski majstor. U međuvremenu
            je Societa Chevra Cadischa di Fiume dokupila dio zemljišta za ukop radi proširenja
            židovskog groblja. Iz Plana povećanja izraelitskog groblja s kraja 1889., koji je
            Tehnički ured dobio tek 1893., vidljivo je da se proširenje odnosi na susjednu parcelu
            koja je bila fondo comunale, površine gotovo dvostruke od već postojećeg židovskog
            groblja. Obje parcele, stara i nova, bile su smještene uz južni ogradni zid. U tom
            je planu bio definiran i zid prema udolini na zapadu, koji je odijelio židovsko
            groblje od katoličkog, a koji postoji i danas.
            
                
                
                
                    
                         Francesco Plascek: Plan starog židovskog groblja na Kozali 1893. (DAR)
                    Francesco Plascek: Plan starog židovskog groblja na Kozali 1893. (DAR)
                 
                
                
                         Na dijelu staroga groblja, uz ogradni
            zid prema cesti kojom se iz Rijeke prilazilo glavnom ulazu u groblje Kozala, graditelj
            Francesco Plaček je zamislio malu mrtvačnicu s ulazom za groblje. Kućica je projektirana
            kao prizemni objekt s dvoslivnim krovom. Pročelje je simetrično podijeljeno na dva
            lučna otvora s okulusom na sredini čela i nizom polukružnih slijepih arkadica pod
            strehom, što građevini daje neoromanička obilježja. U polovini je kućice trebala
            biti mrtvačnica, a u drugoj pasaž s ulazom u groblje.
            
                
                       Izgleda da je ova građevina ubrzo postala
            premala jer u lipnju 1893. Plaček predlaže novi nacrt mrtvačnice, nešto većih dimenzija,
            pravokutnog tlocrta s tri prostora. Između dviju odarnica, za uobičajene smrtne
            slučajeve i one od zaraze, je pasaž s vratnicama od kovanog željeza. Pročelje je
            neoklasicističko, tripartitno - između četiri korintska polustupa na visokim bazama
            bočni su zidovi ukrašeni horizontalnom vrpčastom rustikom, a središnji je prolaz
            pod polukružnim lukom. Cijelo je pročelje zaključeno dvojnim arhitravom, a središnji
            je dio naglašen povišenim zabatom.
            
                
                       S vremenom je pokapanje na židovskom groblju
            prihvaćeno, a u južni su ogradni zid zazidane dvadeset dvije nadgrobne ploče prenesene
            s prvog židovskog groblja, terena Zenikovich iz Zagrada. Cijelo je groblje opasano
            željeznom ogradom, koja je kasnije uklonjena i zamijenjena zidićem. Zbog progona
            Židova i iseljavanja nakon Drugog svjetskog rata, veći je dio grobova bez nasljednika
            i vlasnika, pa ubrzano propada.
            
                
                       U novijoj je povijesti opet bilo nevolja
            jer je 1976. došlo do eksproprijacije židovskog groblja, koje je dano na uporabu
            i upravljanje Općini Rijeka, odnosno Komunalnoj organizaciji udruženog rada "Parkovi
            i nasadi", dok je starije grobljansko polje s dvjesto dvadeset šest grobova trebalo
            biti ustupljeno za javnu uporabu. Uplatom uporabe tog polja za sljedećih trideset
            godina, Židovska općina ipak ga je uspjela zadržati.
            
                
                       Inž. Zdenko Sila projektira 1981. u jednom
            dijelu židovskog groblja spomenik za dvjesto sedamdeset pet žrtava holokausta 1941.
            - 1945.
            
                
                       Novije grobljansko polje s tristo trinaest
            grobova postalo je 1993. spomen-groblje i zaštićeno spomen-područje. Iste godine
            obnavlja se mrtvačnica židovskog groblja na Kozali sredstvima Grada Rijeke.
            
                
                
                
Daina Glavočić: Kozala, monografija o riječkom komunalnom groblju i o kulturi pokapanja
                u Rijeci (str. 22 i 51-53); izdavač Komunalno društvo Kozala d.o.o., Rijeka, 2002.